Od prvih školskih dana bio sam vezan za pojedine nastavnike kao čamac za kazuk. Nisam ih sve volio, naravno, niti su svi voljeli mene, ali one koje sam volio – volio sam dječje iskreno i silno, počesto ne znajući gdje je granica između ljubavi i poštovanja, ali sa jasnom sviješću da tu granicu nikada ne smijem da uvrijedim.
U Dalju je to bilo lako, jer na selu svako svakoga zna. Sretao sam nastavnike na ulici, u vinogradu, na pijaci, ali nikada nisam bio toliko komotan da napustim učeničku klupu i da pređem za katedru. U trgovini nastavnika matematike sam često pazario, nastavnika muzičkog sam redovno sretao na Vitanovoj bari, a nastavnica biologije nam je, poodavno mi je pričao ujak, bila i nekakav dalji rod. Pa ipak, svi su oni bili s jedne strane, a mi, musavi i prašnjavi derani koji su vijali lopte, izvlačili babuške i krali trešnje, sa druge strane ogledala.
Uostalom, razred koji je bio u rukama Stanka Stojakovića, učitelja čija je duša bila veća nego Slavonija, drugačije nije ni mogao da se ponaša. Ne mogu precizno da rekonstruišem te godine, ali mislim da smo učitelja Stanka voljeli onom ljubavlju kojom je Jovančetova hajdučka družina voljela učiteljicu Lanu. Bili smo s njim tri godine, a ja i danas pamtim njegovu košulju, njegove naočari i njegovu crvenu svesku „na kockice” u kojoj su svakome od nas pripadale dvije stranice.
Kada je učitelj Stanko predao smjenu i kada je malu vojsku proslijedio u ruke Dušanu Rađenoviću, nastavniku fizičkog i našem budućem razredniku, znali smo da ne možemo i da ne smijemo biti drugačiji. Znali smo da u svakom nastavniku moramo tražiti učitelja Stanka, kao što smo znali da će on pažljivo pratiti da li smo bili vrijedni njegovog truda.
Srpski nam je u petom razredu predavala gospođa Jovanka Maksimović koju pamtim, između ostalog, i po tome što je bila prvi nastavnik koji me je izbacio sa časa. U šestom razredu u učionicu je došla gospođa Mirjana Novaković, a dok dišem ja ću vjerovati da samo tako i nikako drugačije treba da izgleda i da govori i da uči jedan nastavnik srpskog jezika i književnosti. Predavala mi je nešto više od godinu dana, duplo manje nego svi daljski nastavnici, ali na nju najčešće mislim kada mislim o svojim školskim danima u Dalju. Na nju i na učitelja Stanka.
Nastavnica srpskog jezika i književnosti Mirjana Novaković govorila je toga dana o Disovoj pjesmi Među svojima. Budila je razred pitanjem: Na koga pesnik misli kada govori o dva naša cveta iz četiri rata? A onda se desilo nešto što pamtim i danas, nešto što sam u potonjim godinama ispričao nebrojeno puta, nešto što sam, na koncu, kasnije priznao i samoj nastavnici. Nastavnica je prekinula predavanje i postavila pitanje: Zna li neko šta je to misaono opkoračenje? A zatim na primjeru prva dva stiha objasnila ovu stilsku figuru povezujući kraj prvog (U njoj katkad tinja) s početkom drugog stiha (Misʼo da još živiš…) formirajući jednu logičnu, pjesničku i intonacijsku cjelinu. Nijednu lekciju, nikada i nigdje i ni od koga, nisam zapamtio kao ovu!
I, kad smo već kod intonacije: na jednom od narednih časova nastavnica nam je objašnjavala intonacijski smisao rečenice. Ako roditelj, navodila je ona, kaže: Kupio si, to je izjavna rečenica koja ima svoju melodiju, svoj ritam i akcenat. Ali, ako se na te dvije iste riječi nakalemi upitnik: Kupio si?, tada je i intonacija rečenice potpuno drugačija, a njen naglasak se sa informativnog pomjera na upitni karakter. Evo, i sada pamtim te dvije rečenice, napisane jednu ispod druge, prvu sa tačkom, drugu sa upitnikom i njeno insistiranje na tome da svako od nas po nekoliko puta, za sebe i u sebi, ponovi napisano.
Na početku sedmog razreda nastavnica Mirjana saopštila je da će dramska sekcija za svetosavsku priredbu izvesti manji komad iz Sterijine Pokondirene tikve i dvije ili tri recitacije. Ja sam u ruke dobio stihove Vojislava Ilića: Ko udara tako pozno u dubini noćnog mira…Pripreme su počele. Okupljali smo se jednom u deset ili petnaest dana. Pripremali smo se najbolje što smo znali, a nastavnica nas je, polako i strpljivo, kao da je pecaroš, zaustavljala, vraćala, ispravljala.
Nekoliko dana prije priredbe dobio sam temperaturu. Znao sam već tada da ću za sedmicu ili dvije Dunav zamijeniti Vrbasom, i nije bilo nikakve sumnje da je groznica bila moj odgovor na tu nepoštenu trampu za koju me niko ništa nije pitao. Nisam otišao na priredbu, nisam govorio pjesmu, nisam čak dobio priliku da se nastavnici koliko-toliko učtivo izvinim. To sam uradio tek u knjizi Dalj, zapisavši da je tadašnji dječak poštovao nastavnicu Mirjanu koliko i Dunav. Nastavnicu Mirjanu istom snagom i istom ljubavlju poštuje i današnji dječak koji je možda i čovjek.
Beskrajno žalim što u kasnijim dolascima nisam više divanio sa nastavnicom Mirjanom, što nikada nisam saznao ko je njen omiljeni pisac, uz koju knjigu najlakše dočeka jutro, na kojim mjestima pušta suzu, gdje je i od koga ona naučila šta je misaono opkoračenje. I što joj nikada nisam rekao da ovo što radim bezmalo dvije decenije radim tako da se ona nikada ne postidi svoga učenika koji se na njenim časovima, bez izuzetka, osjećao kao među svojima.
